Joel 2

1Trubite u trubu na Sionu, i vičite na svetoj gori mojoj, neka drkću svi stanovnici zemaljski, jer ide dan Gospodnji, jer je blizu, 2Dan, kada je mrak i tama, dan, kada je oblak i magla; kako se zora razastire povrh gora, tako ide narod velik i silan, kakoga nije bilo otkad je vijeka niti će ga poslije kad biti od koljena do koljena.

3Pred njim proždire oganj, a za njim pali plamen; zemlja je pred njim kao vrt Edemski, a za njim pustinja pusta, ništa neće uteći od njega.

4Na očima su kao konji i trčaće kao konjici. 5Skakaće povrh gora topoćući kao kola, praskajući kao plamen ognjeni koji sažiže strnjiku, kao silan narod spreman za boj.

6Pred njim će se prepadati narodi, svako će lice pocrnjeti. 7Oni će trčati kao junaci, kao vojnici skakaće na zid, i svaki će ići svojim putem, niti će otstupati sa svoje staze.

8I jedan drugoga neće tiskati, svaki će ići svojim putem, i na mačeve navirući neće se raniti. 9Po gradu će hoditi, po zidovima će trčati, u kuće će se peti, ulaziće kroz prozore kao lupež.

10Pred njima će se zemlja tresti, nebesa će se pokolebati, sunce će i mjesec pomrknuti i zvijezde će ustegnuti svjetlost svoju. 11A Gospod će pustiti glas svoj pred vojskom svojom, jer će oko njegov biti vrlo velik, jer će biti silan onaj koji će izvršiti volju njegovu; jer će dan Gospodnji biti velik i vrlo strašan, i ko će ga podnijeti?

12Zato još govori Gospod: obratite se k meni svijem srcem svojim i posteći i plačući i tužeći. 13I razderite srca svoja a ne haljine svoje, i obratite se ka Gospodu Bogu svojemu, jer je milostiv i žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i kaje se oda zla.

14Ko zna, neće li se povratiti i raskajati se, i ostaviti iza toga blagoslov, dar i naljev za Gospoda Boga vašega.

15Trubite u trubu na Sionu, naredite post, proglasite svetkovinu. 16Saberite narod, osveštajte sabor, skupite starce, saberite djecu i koja sisaju; ženik neka izide iz svoje klijeti i nevjesta iz ložnice svoje.

17Između trijema i oltara neka plaču sveštenici, sluge Gospodnje, i neka reku: prosti, Gospode, narodu svojemu, i ne daj našljedstva svojega pod sramotu, da njim obladaju narodi; zašto da reku u narodima: gdje im je Bog?

18I Gospod će revnovati za zemlju svoju i požaliće narod svoj. 19I Gospod će odgovoriti i reći će svome narodu: evo, ja ću vam poslati žita i vina i ulja, i bićete ga siti, i neću vas više dati pod sramotu među narodima.

20Jer ću udaljiti od vas sjeverca, i odagnati ga u zemlju suhu i pustu, prednju četu njegovu u istočno more a zadnju u more zapadno, i podignuće se smrad njegov, i trulež će se njegov podignuti, pošto učini velike stvari.

21Ne boj se, zemljo, raduj se i veseli se, jer će Gospod učiniti velike stvari. 22Ne bojte se, zvijeri poljske; jer će se zelenjeti pasišta u pustinji i drveta će nositi rod svoj, smokva će i loza vinova davati silu svoju. 23I vi, sinovi Sionski, radujte se i veselite se u Gospodu Bogu svojem, jer će vam dati dažd na vrijeme, i spustiće vam dažd rani i pozni na vrijeme.

24I gumna će se napuniti žita, a kace će se preljevati vinom i uljem. 25I naknadiću vam godine koje izjede skakavac, hrušt i crv i gusjenica, velika vojska moja, koju slah na vas.

26I ješćete izobila, i bićete siti i hvalićete ime Gospoda Boga svojega, koji učini s vama čudesa, i narod moj neće se posramiti dovijeka. 27I poznaćete da sam ja usred Izrailja, i da sam ja Gospod Bog vaš, i da nema drugoga, i narod moj neće se posramiti dovijeka.

28I poslije ću izliti duh svoj na svako tijelo, i proricaće sinovi vaši i kćeri vaše, starci će vaši sanjati sne, mladići će vaši viđati utvare. 29I na sluge ću i na sluškinje u one dane izliti duh svoj;

30I učiniću čudesa na nebu i na zemlji, krv i oganj i pušenje dima. 31Sunce će se pretvoriti u tamu i mjesec u krv prije nego dođe veliki i strašni dan Gospodnji.

I svaki koji prizove ime Gospodnje spašće se; jer će na gori Sionu i u Jerusalimu biti spasenje, kao što je rekao Gospod, i u ostatku koji pozove Gospod.

32